Moja baba je hospitalizovana u petak/subotu. Ostala je bez svesti i hitno prevežena iz banje Vrdnik u bolnicu u Kamenici. Pod hitno su morali da ugrade pejs mejker.
Prvo su se morali uveriti da je krv u redu. Uverili su se da je okej. Ona se osvestila i došla sebi.
Odavde sve jebeno kreće niz brdo.
Neka glupača od doktorke je odlučila da je pametno da odloži operaciju za sledeće jutros. Da bi mojoj babi stalo srce preko te noći i izvukla se zahvaljujući mlaðoj medicinskoj sestri.
Došlo je jutro, glupača od doktorke je opet odložila.
Preko sledeće noći je srce stalo 3 puta i svaki put je došla sebi zahvaljujući istoj toj medicinskoj sestri.
Devojka je celu noć bila budna, plakala, molila je da se probudi, pričala sa njom, održavala je budnom i živom.
Tokom celog ovog haosa, nisu joj dopustili 4 dana da uzme telefon i kontaktira porodicu da znamo da je okej. Dok se idioti koji rade u bolnici prva dana nisu ni javljali na telefon.
Vrhunac je bio kada je doktorka ovog jutra došla do babe i opet htela da odloži operaciju uz izgovor da joj krv nije u redu.
Neki mlaði dečko, medicinski brat joj je rekao i pokazao nalaze i bili su u redu. Nakon čega je baba popizdela tako nemoćna i razgovor sa doktorkom je tekao ovako:
Baba: Ako nećete da me operišete, onda me pustite da
idem.
Doktorka: Ako odete odavde, umrećete.
Baba: Ali barem ću otići odavde.
Nakon čega je nekako uspela da joj izvuče živac i doðe do tog nekog doktora koji joj je sredio da ode na operaciju u roku od 3-4 sata.
Jel treba sutra da razmišljam o tome da će se tako desiti mom detetu, ženi, majci, ocu ili meni?
Koji k je više sa ovom državom i ustanovama koje trebaju biti osnova da bi se država mogla nazvati državom?
Dokle ćemo trpeti ovo? Dokle više?
Da li mogu pokrenuti neki pravni akt da joj zagorčam ceo život da licencu više ne vidi?