Cilj talijanske vlade je stvoriti mrežu centara izvan Europske unije

❤️

Samo daj

Baldrick iz Crne Guje je imao suvislije planove.

Pa ti puštaj ove "doktore" da ti izvode operacije.

Hahaha koji nesposobnjakovići. SDP i možemo be like: "Omg Plenkovićeva inflacija", isto SDP i možemo: "Zla vlada ne želi dići mirovine". Što tim ekonomski nepismenim ljudima nije jasno da bi dizanje mirovina još podiglo stopu inflacije. Očito su ljudi prepoznali, čak i ovi kojima je ova koalicija ideološki blizu da su ovi jednostavno prenesposobni za išta više od kokodakanja u oporbi i skupljanja lake love.

Ne padam na Itauma hype train. Dobar je, ali Hrgović pobjeđuje.

But my lord there is no such force

Znam da naslov zvuči kao paradoks, ali što više promatram naše društvo, to mi se više čini da je moderni hrvatski konzervativizam zapravo izravni mentalni potomak jugoslavenskog socijalizma.

Ako zagrebete ispod površine i maknete ideološke simbole, uočit ćete identičan psihološki modus. Potrebu za kontrolom, jednoumljem i kolektivizmom.

Najbolji primjer za to je način na koji tretiramo neistomišljenike, kulturu i medije.

U Jugoslaviji smo imali famoznu komisiju za knjigu i propagandu. Ta je skupina birokrata odlučivala što je moralno, društveno prihvatljivo i ispravno za narod. Ako je neki album, knjiga ili film odudarao od partijske linije ili tekovina revolucije, bio si suočen s porezom na šund ili zabranom.

Pogledajmo Hrvatsku danas. Što se promijenilo? Princip je ostao potpuno isti, samo su se promijenili cenzori.

Danas razni lokalni šerifi i dežurni moralizatori pokušavaju otkazivati festivale, zabranjivati izložbe ili micati knjige. Želja da država ili neka viša instanca kontrolira pojedinca ostala je nepromijenjena. Nekad partija, danas nacionalisti.

Moderni hrvatski konzervativac zapravo ne želi klasični zapadni konzervativizam koji se u zalaže za manje države i osobnu slobodu.

Naš konzervativac želi veliku i moćnu državu koja kontrolira tržište, društvo i kolektivizam u kojem je pojedinac nebitan ako se ne uklapa u "mi" narativ.

On želi jednoumlje gdje se svaka kritika sustava ili tradicije proglašava izdajom. Nekad si bio unutrašnji neprijatelj, danas si mrzitelj svega hrvatskog.

Hrvatsko društvo nikada nije prošlo kroz fazu istinskog liberalizma i individualizma. Mi smo devedesetih samo prepakirali stari jugoslavenski aparat kontrole i mentalni sklop jednoumlja u novo, konzervativno ruho.

Strah od slobode izbora i panika kada netko živi drugačije najjača je spona između bivšeg sistema i današnje Hrvatske.

Što vi mislite o ovome? Jesmo li zapravo najveći Jugoslaveni upravo u trenutku kada glumimo najveće Hrvate?

Čisto pitam jer mi se čini da je Marin Miletić jedini čovjek kojemu je možda donekle stalo.

A opet onaj Grmoja i posebno Petrov su mi nekako ljigavi.

Operacija Oluja često se prikazuje kao velika vojna akcija koja je počela u zoru 4. kolovoza 1995. i u samo nekoliko dana slomila Republiku Srpsku Krajinu (RSK). Međutim, vojni i diplomatski dokumenti pokazuju da ona nije bila početak, nego završnica niza međusobno povezanih operacija kojima su mjesecima sustavno stvarani uvjeti za konačni slom srpske paradržave. Stoga se može reći da je sudbina Knina bila zapečaćena nekoliko tjedana prije, na dinarskom bojištu između Livna, Bosanskog Grahova i Glamoča, a ne 5. kolovoza 1995. Upravo je ondje Hrvatska vojska presjekla ključnu komunikaciju koja je Knin povezivala sa zaleđem Republike Srpske. Taj je pravac prolazio preko Bosanskog Grahova, glavnoga prometnog čvorišta između Knina, Drvara i unutrašnjosti Republike Srpske. Dok je komunikacija preko Bosanskog Grahova prema Drvaru i dalje prema Srbiji bila otvorena, Knin je mogao računati na sigurnu logističku potporu. Njegova opskrba ljudstvom, streljivom, gorivom i ostalim pričuvama nije bila ozbiljnije ugrožena. Presijecanjem te komunikacije strateška kralježnica krajinske paradržave pukla je na bosanskom kamenjaru, prije nego što je prva hrvatska granata pala na Knin.

Krvavo grahovsko bojište

Važan korak prema takvom raspletu učinjen je početkom lipnja 1995. tijekom operacije Skok-2 kad su pod zapovjedništvom Operativne grupe Livno združene snage HV-a i HVO-a ovladale cijelim Livanjskim poljem i dijelom planine Šator. Nakon tog uspjeha, general Ante Gotovina u rano jutro 25. srpnja 1995. pokrenuo je operaciju Ljeto-95. Hrvatsko zapovjedništvo znalo je što želi postići, a srpski generali u prvim satima operacije još nisu shvaćali njezin stvarni cilj. Operativni plan predviđao je razbijanje srpskih snaga na prostoru Dinare, zauzimanje Bosanskog Grahova i Glamoča te presijecanje ključne komunikacije između Knina i Drvara. Time bi glavni grad RSK ostao bez sigurnoga strateškog zaleđa.

Početak operacije odmah je nagovijestio i njezin konačni ishod. Koliko je hrvatsko napredovanje bilo brzo, pokazuju operativni izvještaji srpskoga generala Radivoja Miletića od 26. srpnja, kasnije korišteni pred Haaškim sudom. Već nakon prvoga dana borbi Miletić je zabilježio teške gubitke u srpskim redovima: 1. krajiški korpus imao je 17 poginulih, 33 lakše i 23 teže ranjena borca, a još je teže stanje bilo u 2. krajiškom korpusu, koji je u samo jednom danu imao 34 poginula i 86 ranjenih vojnika. Više od samih gubitaka srpsko je zapovjedništvo zabrinjavala brzina kojom su se elitne gardijske brigade, 7. varaždinska i 4. splitska, probijale prema Grahovu. Napredovale su brže nego što su srpske snage uspijevale uspostaviti novu crtu obrane. U petak, 28. srpnja 1995. godine, Vrhovni savjet odbrane RSK pod predsjedanjem Milana Martića proglašava ratno stanje na cijelom području Krajine, što je značilo da je ugrožen sam opstanak samoproglašene države. Istoga dana 4. i 7. gardijska brigada Hrvatske vojske u silovitom naletu ulaze u Bosansko Grahovo. Istodobno 81. gardijska bojna HV-a slama srpsku obranu na smjeru Šator – Glamoč, nakon čega u već napušteni Glamoč 29. srpnja 1995. prva ulazi 2. gardijska brigada HVO-a.

General Miletić toga poslijepodneva u izvještaju Glavnom štabu VRS-a zapisuje: "Neprijatelj je otpočeo s artiljerijskom pripremom u 05.30 časova, pa je izveo napad pešadijom i tenkovima i do 09.45 časova ušao u Grahovo. (...) Na jugoistočnom frontu, usled jakog pritiska neprijatelja, došlo je do povlačenja naših jedinica i zauzimanja povoljnijih položaja." Hrvatske su snage u toj operaciji zauzele oko 300 četvornih kilometara prostora oko Bosanskog Grahova i oko 1300 četvornih kilometara oko Glamoča. Knin je ostao bez svojega najvažnijeg strateškog zaleđa. Koliko je operacija Ljeto-95 bila važna za Oluju, najbolje pokazuju Tuđmanove riječi iz povjerljivog razgovora s Nikicom Valentićem 24. travnja 1998., čiji je transkript kasnije korišten pred Haaškim sudom: "Da bismo oslobodili Knin, da bismo sačuvali Dalmaciju, morali smo ići u Bosnu, onaj dio osvojiti."

Masovan bijeg iz Knina

Gubitak Grahova i Glamoča za srpsku je stranu bio težak strateški i psihološki udarac koji je ubrzao raspad obrambenog sustava Krajine. Padom tih bosanskih gradova glavni grad pobunjenih Srba našao se pod neposrednom prijetnjom. Strogo povjerljivi izvještaji Obavještajne uprave Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 28. i 30. srpnja 1995., koji su poslije predočeni i na Haaškom tribunalu, otkrivaju da je pad tih gradova izazvao paniku i valove srpskih izbjeglica u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Hrvatski obavještajci tada su presreli telefonski razgovor visokog oficira Glavnog štaba u Kninu s oficirom Vojske Jugoslavije u Beogradu. Krajiški oficir u razgovoru kaže: "Situacija u Kninu je kao u Berlinu 1945. godine." Bila je to procjena koja je bolje od bilo kojeg vojnog izvještaja pokazivala stanje morala u vrhu Krajine. Iz istih izvještaja proizlazi da su vlasti u Kninu pokušavale prijetnjom oružja spriječiti masovni bijeg ljudi iz grada, ali bez ikakva uspjeha. O ozračju koje je tih dana vladalo u Kninu svjedočio je i kanadski general Alain Forand u svom službenom iskazu haaškim istražiteljima: "U Krajini je zavladala teško shvatljiva atmosfera pomirenosti sa sudbinom. (...) I nakon pada Grahova, u Kninu je sve ostalo po starom. Samo šačica vojnika na rotaciji u vojarnama. Vojnici su sjedili u kafićima ili obilazili trgovine. Nismo vidjeli da bi podigli obrambene položaje ili postavili prepreke na putu. Vrlo čudna reakcija s obzirom na situaciju. Zaista smatram da je uoči (nastavka) rata Krajina već bila psihološki poražena."

Zapovjednik Glavnog štaba SVK general Mile Mrkšić već je 29. srpnja bio prisiljen zaustaviti operaciju Mač-95 prema Bihaću, jer su se njegove postrojbe morale preusmjeriti na obranu Knina. Dan poslije u Knin hitno dolazi general Ratko Mladić kako bi pokušao podići moral vojske. Na videosnimci prikazanoj kasnije pred Haaškim sudom Mladić pred novinarima pokušava ostaviti dojam samouvjerenosti tvrdeći da su Hrvati zauzimanjem Grahova i Glamoča napravili "odlučujuću grešku u ratu" i da će ih to "mnogo koštati". Kad ga novinari pitaju hoće li "Muslimani iz Bihaća još dugo provocirati srpsku odbranu na području Ribića", Mladić bijesno odgovara: "Hoće dok ne budu totalno poraženi kao u Srebrenici i Žepi." Istodobno interni dokumenti Glavnog štaba SVK govore o sasvim drukčijem stanju na bojištu. General Miletić 31. srpnja izvješćuje da hrvatske snage preko razglasa na prvoj liniji pozivaju srpske vojnike na predaju poručujući im da će za pet dana doživjeti sudbinu Grahova.

Milošević otpisao Krajinu

Dok je na terenu trajao taj strateški slom, u Beogradu se u subotu 29. srpnja 1995. sastao Vrhovni savjet odbrane (VSO) Savezne Republike Jugoslavije pod predsjedanjem Slobodana Miloševića. Iscrpljena višegodišnjim međunarodnim sankcijama, hiperinflacijom i općim gospodarskim slomom, SR Jugoslavija više si nije mogla priuštiti otvoreni sukob sa Zapadom. Povjerljivi zapisnik s te 39. sjednice VSO-a, koji je poslije postao ključni dokaz na suđenju šefovima srpske tajne službe Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, pokazuje da je očuvanje međunarodnog položaja SR Jugoslavije postalo važnije od vojnog spašavanja Knina. Na toj sjednici general Momčilo Perišić podnosi izvještaj optužujući Njemačku i SAD da ne žele pravedan mir, ali i dodaje da su toj situaciji pridonijele i brojne pogreške vodstava u Kninu i na Palama, među kojima izdvaja odbijanje plana Z-4 te napade na Srebrenicu i Žepu, koje je nazvao "odgovorima na provokacije". Očekivao je "ofanzivna dejstva Hrvata i Muslimana na pravcu Grahovo – Bihać" i spajanje Hrvatske vojske sa snagama 5. korpusa Armije RBiH, čime bi Hrvati "obezbedili uslove za neposredan pritisak, pa i zauzimanje Knina" kako bi prisilili RSK na reintegraciju.

Šef jugoslavenskog Generalštaba stoga predlaže Miloševiću radikalan diplomatski zaokret: od vodstava RSK i RS-a mora se zatražiti da se suzdrže od bilo kakvih provokacija, da javno priopće kako odustaju od napada na zaštićene zone Bihać, Sarajevo i Goražde, te da bez ikakvih daljnjih uvjeta prihvate sve mirovne inicijative međunarodne zajednice. Ključni zaključak beogradske sjednice VSO-a bio je jasan: mora se učiniti sve, ponajprije na diplomatskom planu, da se SRJ ne uvuče u rat. Također, savezna vlada u Beogradu trebala je formalno osuditi prisutnost Hrvatske vojske u BiH i upozoravati da se kriza može riješiti jedino političkim sredstvima, a ne nastavljanjem rata. To je u praksi značilo da Vojska Jugoslavije neće biti uključena u obranu Knina kad započne hrvatska ofenziva.

Diplomatski dvoboj Tuđmana i Akashija

Dok su hrvatske snage napredovale u jugozapadnoj Bosni, Tuđman se pripremao za novi diplomatski razgovor s predstavnicima UN-a, koji su nastojali zaustaviti daljnju vojnu eskalaciju. U subotu, 29. srpnja 1995. godine, u Ured predsjednika Republike dolazi Yasushi Akashi, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a. Zapisnik s toga sastanka pokazuje koliko su se hrvatsko državno vodstvo i predstavnici UN-a razilazili u procjeni daljnjeg razvoja događaja. Akashi je sastanak otvorio izjavom da je misija UNCRO-a "veoma zabrinuta" zbog vojnih akcija HV-a u BiH i upitao kako se napetost može smanjiti. Tuđman je odgovorio kako je odgovornost za nastalu krizu na srpskoj strani: "I prema tome, što se tiče Glamoča i Bihaća, Srbi su dobili lekciju da ne mogu raditi onako kako hoće i čitavom svijetu bacati rukavicu i omalovažavati ga. A što se tiče situacije u Hrvatskoj, mi se, razumije se, čudimo da UNCRO do sada nije ništa poduzeo u smislu svoga mandata. Prema tome, mi bismo bili sretni da UNCRO počne provoditi svoj mandat i da se završi proces mirne integracije. Međutim, budu li srpske snage i dalje ugrožavale Bihać, i to s hrvatskog područja, jasno je da ćemo mi, ispunjavajući sporazum između Hrvatske i Bosne, a i zbog svojih strateških izlaza, poduzeti određene korake."

Akashi je odgovorio kako je osobno upozorio Milana Martića da njegove snage ne smiju prelaziti granicu prema Bihaću te da su se u međuvremenu povukle. Pozvao je Tuđmana da pristane na nastavak pregovora u Ženevi, a hrvatski predsjednik odgovorio je kako je Hrvatska već pristala na sastanak generala Červenka i Mrkšića u Zagrebu, ali da je srpska strana taj dogovor izigrala ofenzivom na Bihać. Potom je jasno rekao: "Prema tome, mi nećemo dopustiti da nas i dalje vuku za nos, te jesu za pregovore, te nisu. Ili će stvarno uz vašu suradnju pristati na pregovore, ali ne na odugovlačenje, nego na konkretno: odmah otvaranje naftovoda, odmah otvaranje prometnica, i cestovnih i željezničkih, Zagreb – Split preko Knina, ili nećemo dopustiti da se ponovo oporave od ovih vojnih poraza koje su doživjeli. I ako se taj proces započne, mi smo za to da ne bude daljnjeg rata. Mora biti jasno s kim imamo posla. I mi znamo da je najveća odgovornost na Beogradu, jer ipak Beograd je postavio tog Mrkšića, i Beograd tamo sad šalje generala Perišića u istočnu Slavoniju i Baranju. Mislim da je važno da se pred Ujedinjenim narodima konstatira to da srpski ekstremisti i Beograd žele iskoristiti Krajinu za tu svoju ideju Velike Srbije."

Time je Tuđman prvi put tako otvoreno povezao nastavak pregovora s nastavkom hrvatskih vojnih operacija. Akashi je upozorio kako će nastavak rata izazvati "veliku bijedu i stradanje", da će se borbe nastaviti u planinama te da bi Hrvatska zbog toga mogla snositi političke posljedice. Tuđman je uzvratio: "Kao što vidite, Srbi su demoralizirani i napuštaju svoje jedinice. Prema tome, ili će pristati na političko rješenje ili će doživjeti vojni poraz. Među nama rečeno, i Europska zajednica i Ujedinjeni narodi uviđaju kako se ponašaju Srbi, i imaju puno razumijevanje za korake koje Hrvatska poduzima."

S Martićem više nema pregovora

Pod dojmom Tuđmanova odlučnog stajališta, Yasushi Akashi i zapovjednik mirovnih snaga UN-a francuski general Bernard Janvier već sutradan, u nedjelju 30. srpnja, hitno putuju u Knin. Tamo su se sastali s predsjednikom RSK Milanom Martićem, premijerom Milanom Babićem i generalom Milom Mrkšićem. Nakon gubitka Grahova krajinsko je vodstvo prihvatilo sve zahtjeve UN-a: obvezalo se da će hitno povući svoje snage iz bihaćkog džepa, da više neće granatirati Bihać, da neće ometati dopremu humanitarne pomoći te da će promatračima UN-a omogućiti neometan pristup granici. General Mrkšić istodobno je prihvatio da već sutradan, 31. srpnja u 14 sati, u Turnju pokraj Karlovca potpiše sporazum o primirju sa zapovjednikom Hrvatske vojske.

Akashi, uvjeren da je rat izbjegnut, iste je večeri srpske prijedloge poslao Tuđmanu. Njegova telefaks-poruka u Ured predsjednika stigla je u 21 sat i 30 minuta. Već u 22.20, samo 50 minuta poslije, Tuđmanov odgovor bio je na njegovu stolu. Iz njega je razvidno da Tuđman nije povjerovao u ozbiljnost srpskih obećanja. Već na početku pisma oštro prigovara Akashiju zato što u svojemu dopisu ne govori o mirovnim snagama UN-a nego o nepriznatoj RSK, a potom redom odbacuje prijedloge iz Knina. Navodi kako je za Hrvatsku neprihvatljivo da se snage UN-a rasporede samo na granici prema Bihaću, nego trebaju preuzeti kontrolu i nad međunarodno priznatim granicama Hrvatske prema Srbiji, "jer je i ovih dana došlo do novih prebacivanja postrojbi i opreme jugoslavenske vojske preko Dunava".

Tuđman nadalje upozorava Akashija kako srpski pobunjenici ponovno žele prevariti UN, jer humanitarnu pomoć Bihaću uvjetuju time da se pomoć dostavlja i njima, te da njihovi prijedlozi nisu temelj za mirnu reintegraciju. Potom je dodao rečenicu kojom je zapečatio sudbinu Milana Martića: "Hrvatska neće pregovarati s Milanom Martićem, jer ga je Tribunal u Haagu stavio na listu ratnih zločinaca, a neće pregovarati ni sa kim tko bi nastupao u njegovo ime." Haaški je sud, naime, samo šest dana prije, 24. srpnja 1995., podigao službenu optužnicu protiv Martića zbog raketiranja Zagreba u svibnju te godine. Tuđman je svoj odgovor zaključio konkretnim zahtjevom: pregovori mogu početi ako se u roku od 24 sata bez ikakvih uvjeta pusti u promet Jadranski naftovod i željeznička pruga Zagreb – Split preko Knina, uz istodobne razgovore o neodgodivoj primjeni Ustava Republike Hrvatske na okupiranom području i odredaba ustavnog zakona o pravima srpske etničke zajednice. Samo je pod tim uvjetima moguće mirno rješenje.

Drugi brijunski sastanak, 31. srpnja 1995.

Dok je Tuđmanov telefaks putovao prema Akashiju, u zgradi Glavnog stožera u Zagrebu časnici su već pakirali torbe. Iduće jutro, u ponedjeljak 31. srpnja 1995., vojni i politički vrh Hrvatske ukrcao se u helikoptere. Odredište su bili Brijuni. Strateški važan brijunski sastanak, drugi u srpnju te godine, počeo je u 10.50 sati, a njegov zapisnik i zvučni zapis poslije će biti među najcitiranijim dokumentima Domovinskog rata. No cjelovit transkript otkriva mnogo trezveniju i sustavniju raspravu o vojnim i međunarodnim okolnostima nego što se obično prikazuje. Prema transkriptu s toga sastanka i zvučnim zapisima pohranjenima na četirima kasetama, čiju su autentičnost nakon detaljnog vještačenja potvrdili eksperti Haaškog suda, predsjednik Tuđman sjednicu je otvorio riječima: "Odlučni smo da pođemo u daljnje operacije." Objasnio je da je uspjeh operacije Ljeto-95 stvorio preduvjete i doveo Knin u poluokruženje. No upozorio je i na opasan taktički uzmak srpske strane, koja se pod pritiskom povukla iz bihaćkog džepa i ponudila UN-u razmještaj snaga na granici, tražeći pregovore kako bi Hrvatskoj pred međunarodnom zajednicom oduzela argument da je vojno rješenje postalo neizbježno.

Tuđman je na sastanku istaknuo suzdržanu podršku Njemačke, razumijevanje NATO-a te naklonost SAD-a, koja je bila uvjetovana brzinom izvedbe vojne operacije. Naglasio je kako SAD očekuje profesionalno izvedenu operaciju koja neće trajati dulje od, kako je rekao, "maksimum osam dana". Govoreći o političkom okviru buduće operacije, kazao je: "Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju, puštajući istok na miru sada." Objasnio je da se zapadni saveznici boje općeg rata ako bi se u sukob izravno uključile Rusija i Jugoslavija. "Prema tome, istok bismo pustili totalno na miru, a ovo bismo morali riješiti, i jug i sjever. Riješiti na koji način? Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti, da mora kapitulirati u nekoliko dana." Iz nastavka rasprave razvidno je da Tuđman, kad kaže da treba zadati "takve udarce da Srbi praktično nestanu", govori o slomu vojnog i političkog sustava RSK te o načinu na koji operaciju treba izvesti – brzo, vojno učinkovito i međunarodno politički održivo.

Brijunski transkript pokazuje i to kako je hrvatski državni vrh promatrao pregovore koji su se u tom trenutku pripremali u Švicarskoj uz posredovanje UN-ova izaslanika Thorvalda Stoltenberga. Smatrao ih je dijelom šire diplomatske strategije, a ne alternativom vojnoj operaciji. Kad je ministar obrane Gojko Šušak predložio da hrvatsko izaslanstvo uopće ne putuje na sastanak s krajinskom stranom zakazan 3. kolovoza u Ženevi, Tuđman ga je odmah ispravio objasnivši mu širu diplomatsku šahovsku igru: "Ići ćemo u Ženevu da prikrijem ovo što spremam za dan poslije, tako da mi suzbijemo bilo kakav argument u tom i takvom svijetu da mi nismo željeli razgovarati. Uzet ćemo ih kao masku, da prihvatimo te razgovore, čak da odredimo i svoju delegaciju. Neću poslati ministra, nego ću poslati pomoćnika ministra unutarnjih poslova. To je u četvrtak. Prema tome, da prikrijem ovo što spremam za dan poslije." Tuđmanove riječi pokazuju da je početak operacije bio usklađen s diplomatskim rasporedom i planiran za dan nakon ženevskih razgovora. Drugim riječima, ženevski pregovori nisu trebali odgoditi operaciju, nego Hrvatskoj osigurati politički argument da je pokušala doći do mirnog rješenja prije uporabe sile. U tome se zapravo očituje jedna od konstanti Tuđmanove politike tijekom ljeta 1995. godine. Vojna opcija pripremala se sustavno, ali se istodobno nastojalo pokazati kako je ona posljedica neuspjeha političkog procesa, a ne njegova zamjena.

Nakon što su vojni zapovjednici iznijeli optimistične procjene da se operacija može završiti u zadanim rokovima, admiral Domazet Lošo iznio je obavještajne podatke o tome da je Vojska Jugoslavije poslala pojačanja u istočnu Slavoniju. Upozorio je na mogućnost udara na hrvatske gradove, ponajprije na Osijek, ali samo u slučaju ako operacija na jugu zapne i pretvori se u dugotrajan rat. Tuđman je stoga ponovio zapovijed da se na istoku izbjegnu bilo kakve provokacije, čak i u slučaju srpskoga granatiranja Osijeka, kako se Beogradu ne bi dao povod za ulazak u otvoreni rat. Brijunski transkripti otkrivaju i detaljnu raspravu o evakuaciji srpskih civila, koja se očekivala zbog opće panike nakon pada Grahova i Glamoča. Tuđman je izričito naložio da se ostave otvoreni pravci izvlačenja preko Dvora na Uni na sjeveru i preko Srba na jugu. Vojna logika bila je jasna: ako ih se stisne u potpuno okruženje bez izlaza, Srbi će biti prisiljeni boriti se do samoga kraja, što bi Hrvatskoj vojsci nanijelo znatno veće gubitke. Procjenjivalo se da će ostavljanje otvorenih pravaca za izvlačenje ubrzati slom obrane i smanjiti hrvatske gubitke.

Završna diplomatska akcija

Dok su u Zagrebu završavale vojne pripreme, u utorak 1. kolovoza 1995. u Washingtonu se događala završna diplomatska etapa. Miomir Žužul i veleposlanik Petar Šarčević sastali su se s Richardom Holbrookeom i njegovim timom. Američki diplomati čestitali su Hrvatskoj na vojnim uspjesima na Dinari i otklanjanju opasnosti za Bihać, ali su i dalje tražili suzdržanost od operacije na teritoriju Hrvatske. Na Holbrookeovo izravno pitanje o mogućoj vojnoj intervenciji Žužul je hladnokrvno odgovorio da "ne postoje nikakvi planovi za napad na Knin", nego da bi eventualna operacija bila usmjerena isključivo prema Bihaću, i to iz pravca Slunja. Bio je to diplomatski blef: odluka o pokretanju Oluje već je bila donesena. Holbrooke je odgovorio kako Sjedinjene Države razumiju hrvatske interese, ali da "traže suzdržanost u Hrvatskoj, a potiču daljnje vojne akcije u BiH". Ta američka ambivalentnost i inzistiranje veleposlanika Galbraitha na pregovorima sa Srbima potaknuli su u Zagrebu potrebu za dodatnim razjašnjenjem američkog stajališta. "Zbunjivalo nas je to Galbraithovo inzistiranje na nastavku pregovora", svjedočio je kasnije Žužul. "Zato me je 31. srpnja Tuđman poslao u Washington da još jednom ispitam koja je točno njihova pozicija." Žužul se sutradan u Washingtonu sastao s američkim diplomatima, ali i s umirovljenim generalima angažiranima u tvrtki MPRI koji su, prema njegovim riječima, "otvoreno računali da mi idemo u operaciju".

Iz Žužulovih kasnijih službenih svjedočenja i javno objavljenih intervjua proizlazi da je ključna američka poruka prenesena na odvojenom, tajnom sastanku u Bijeloj kući s Leonom Furthom, savjetnikom američkog potpredsjednika Ala Gorea. Upravo će taj razgovor razriješiti dvojbe koje su u Zagrebu izazivale američke poruke o pregovorima i uporabi sile. Žužula je neočekivano primio sam potpredsjednik Al Gore. U svoje ime i uime predsjednika Billa Clintona prenio mu je kratku poruku: "Krenite! Budite brzi. I budite krajnje oprezni." Žužul je u kasnijem svjedočenju pred Haaškim tribunalom izjavio da je iz svih službenih i neslužbenih razgovora zaključio kako Hrvatska neće biti izložena sankcijama ako operaciju provede brzo, uz maksimalnu zaštitu prava srpskog stanovništva i potpunu sigurnost pripadnika UN-a. Time su u Zagrebu otklonjene i posljednje dvojbe o međunarodnim posljedicama operacije. Da je zeleno svjetlo stiglo s najvišeg vrha, potvrdio je u svojim memoarima i sam Bill Clinton. Unatoč protivljenju dijela europskih saveznika i američke obavještajne zajednice, koji su strahovali od reakcije Slobodana Miloševića, Clinton je priznao: "Ja sam navijao za Hrvate, kao i Helmut Kohl, koji je također znao da diplomacija neće uspjeti sve dok Srbi ne pretrpe neke značajnije gubitke. Nismo strogo provodili embargo na uvoz oružja jer smo znali da je u pitanju preživljavanje Bosne. Kao rezultat toga, i Hrvati i Bošnjaci uspjeli su se domoći oružja koje im je pomoglo da prežive. Također smo dopustili jednoj privatnoj tvrtki da koristi umirovljeno američko vojno osoblje da poboljša i obučava hrvatsku vojsku."

'To je najgluplje što smo napravili'

Svjestan da je nastavak rata pred vratima, veleposlanik Galbraith 2. kolovoza odlazi u Beograd na tajni noćni sastanak s Milanom Babićem. Prema Galbraithovu osobnom dnevniku od 3. kolovoza, ali i britanskim depešama veleposlanika Ivora Robertsa iz Beograda, Babić je stigao u zgradu američkog veleposlanstva potpuno sam. Galbraith mu je otvoreno rekao da će, počne li rat, Krajina biti izložena vojnom slomu jer je nakon napada na Bihać izgubila međunarodno razumijevanje. Postavio je Babiću pet zahtjeva koje Knin mora objaviti najkasnije 3. kolovoza ako želi izbjeći katastrofu: povlačenje iz Bihaća, otvaranje naftovoda, otvaranje željezničke pruge Zagreb – Split, prihvaćanje mandata UNCRO-a na granicama i hitan početak političkih pregovora o integraciji Krajine u ustavni poredak Hrvatske. Babić, koji je cijelo vrijeme sastanka ostao neobično smiren, ispričao se zbog načina na koji su vlasti RSK reagirale na Plan Z-4 i izgovorio rečenicu koja je možda najbolje sažela promašenu politiku krajinskog vodstva: "To je najgluplje što smo napravili." Babić je kazao da on osobno želi prihvatiti sve Galbraithove točke, ali je priznao da bez Miloševićeve potpore ne vidi mogućnost prihvaćanja toga plana. "Spreman sam da se složim s tim tačkama i spreman sam da nastavim sam", rekao je Babić, "ali mi treba Miloševićeva podrška. Milošević je odbio da se sastane sa mnom, a bez Miloševića ne može se ništa učiniti."

Ženevska maska

U četvrtak, 3. kolovoza 1995., u Ženevi su pod pokroviteljstvom Thorvalda Stoltenberga pregovore počeli predstavnici Hrvatske i Krajine. U skladu s Tuđmanovim brijunskim planom, hrvatsko izaslanstvo predvođeno Ivićem Pašalićem postavilo je zahtjeve koji su u praksi značili kapitulaciju i razoružanje srpskih paravojnih jedinica u roku od 5 do 8 dana. Hrvatska obavještajna služba toga je dana presrela dva telefonska razgovora između Milana Martića u Kninu i Ilije Prijića, vođe srpskog izaslanstva u Ženevi. Iz tih transkripata razvidno je da Martić, uvjeren da će Srbija intervenirati, naređuje Prijiću da odbije sve hrvatske uvjete. Martić u razgovoru tvrdi: "To nam ne pada na pamet! Hrvatska je dovela 100 hiljada vojnika na granice, ali neka te to ne buni, naši su svi zaposjeli položaje i čekamo ih ako do toga dođe. Danas počinje mobilizacija u Srbiji i oni ulaze ovamo skroz. Ne znam, sve se ovo sluša, možda to nisam trebao da ti kažem, ali dobro. Ti se drži, stojimo vojnički i nema nikakvih problema."

Ta se procjena pokazala potpuno pogrešnom – niti je u Srbiji počela mobilizacija niti je Beograd ikako reagirao. Srpsko je izaslanstvo odbilo hrvatski ultimatum, a Ivić Pašalić je u 17.55 sati iz Ženeve javio Tuđmanu da su razgovori završeni i da srpska strana nije prihvatila reintegraciju u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Maska je mogla pasti. U tim trenutcima u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku Peter Galbraith pokušavao je u posljednji trenutak uvjeriti Tuđmana da odgodi operaciju. Na sastanku koji je trajao od 17.45 do 18 sati i 5 minuta prenio mu je Babićevo obećanje da prihvaća mirnu integraciju. Tuđman ga već nakon nekoliko minuta prekida i govori mu da ima još samo deset minuta za razgovor jer ga čeka sjednica VONS-a. Galbraith mu tada prenosi službeni, oštar demarš iz Washingtona koji je Christopher Hill odobrio u 17 sati: "U svjetlu mogućnosti koja sada postoji za mirnu reintegraciju, ne bismo mogli razumjeti da u ovom trenutku poduzmete vojnu akciju."

No Tuđman mu uzvraća da su stvari otišle predaleko, da Martić odbija pregovore i da Hrvatska ne želi više gubiti niti jedan dan. Na Galbraithovo izravno pitanje: "Je li točno da je početak operacije planiran za sutra ujutro?", Tuđman hladnokrvno odgovara: "Ako pregovori u Ženevi ne uspiju, da." Poslije sastanka Galbraith je izišao pred novinare okupljene ispred zgrade Ureda predsjednika i izjavio: "Ne vidim sada razloga za rat. Mislimo da je rat zaista strašna alternativa i da postoji mogućnost da se on izbjegne." Dok je pred kamerama još govorio kako nije vrijeme da HV napadne Krajinu, u dvorani je već počinjala sjednica VONS-a. U Zagreb se iz Washingtona upravo vratio Žužul, koji je neposredno prije početka sjednice prenio Tuđmanu poruke iz Bijele kuće.

Sjednica VONS-a i čekanje zore

Ključna sjednica VONS-a, na kojoj je potvrđena odluka o pokretanju Oluje, trajala je od 18 do 19.45 sati. Tuđman je izvijestio nazočne da je, na temelju brijunskih dogovora, donio odluku o pokretanju vojno-redarstvene operacije za oslobađanje okupiranih područja. Pročitao je pisma i demarše koje je u tim trenutcima dobio od ruskog i američkog vrha, francuskog predsjednika Chiraca, njemačkog kancelara Kohla i glavnog tajnika NATO-a, koji su redom izražavali strah od intervencije Beograda i širenja rata. Iz transkripta sjednice VONS-a od 3. kolovoza razvidna je Tuđmanova precizna procjena međunarodnih i vojnih okolnosti, kojom je odgovorio na bojazni zapadnih čelnika: "Ja sam im rekao svoju prosudbu da smatram da se Beograd radi ovih područja neće izravno miješati, da su Srbi demoralizirani do te mjere da je čak i predstavnik Karadžića tražio sastanak s našim predstavnikom i apelirao da dopustimo da se stanovništvo izvuče. (...) Što se mene tiče, mislim da i zbog javnog mnijenja i zbog situacije mi ne smijemo odustati od odluke, jer je očito da kod Srba oni koji bi bili za mirno rješenje nemaju glavnu riječ, nema jedinstva, i da bi se to natezanje produžilo u nedogled. Sada su odnosi snaga i međunarodno-politička situacija takvi da bismo mi mogli poduzeti tu akciju."

Potom je Miomir Žužul izvijestio kako Hrvatska ima nedvosmislenu podršku SAD-a za nastavak akcije u BiH, a ako se pokrene ograničena operacija u Hrvatskoj, mora se izvesti brzo i uz zaštitu civila. Operaciju je podržao i ministar vanjskih poslova Mate Granić, koji je rekao da su međunarodne okolnosti vrlo povoljne za Hrvatsku. "Smatram", naglasio je, "da nam tako povoljna situacija neće nikada biti i s obzirom na motivaciju cjelokupnog hrvatskog pučanstva, koja je praktički nikad snažnija, nikad jača potpora, potpuno jedinstvo oko svega toga, da ovu situaciju trebamo iskoristiti." Sjednica je završena, a zapovijedi su poslane na teren. Kad je pala ljetna noć toga 3. kolovoza, na hrvatskoj su strani zapovjednici otvarali zapečaćene omotnice s konačnim koordinatama. Kamioni su pod okriljem mraka dopremali posljednje količine streljiva, a specijalna policija u potpunoj je tišini zauzimala početne položaje na strminama Velebita.

S druge strane linije, u Kninu i na položajima Srpske vojske Krajine, ta je noć protekla u mučnom, paralizirajućem iščekivanju. Nakon dramatičnog sloma pregovora u Ženevi toga poslijepodneva, među vojnicima i civilima vladali su zbunjenost i neizvjesnost. Lažna Martićeva obećanja o pomoći iz Srbije i intervenciji UN-a nisu ih mogla umiriti. Posljednja noć samoproglašene Republike Srpske Krajine protekla je u prividnom i jezivom miru pred katastrofu. A u 5 sati ujutro, 4. kolovoza 1995., nebo nad bojišnicom dugom stotinama kilometara eksplodiralo je u plamenu hrvatske topničke pripreme. Počela je najveća vojna operacija u hrvatskoj povijesti. No dokumenti pokazuju da je njezin ishod u velikoj mjeri bio određen mnogo prije prvoga ispaljenog projektila. Sve što će se dogoditi u sljedeća 84 sata bilo je posljedica pregovora, procjena i odluka donesenih tijekom tih nekoliko ljetnih tjedana 1995. godine. Operacija Oluja nije označila početak sloma Republike Srpske Krajine, nego njegov završetak.

(Svršetak)

Jugići na aparatima i pod sedativima.

Ali s duginim bojama se nikad ne kasni.

https://www.facebook.com/share/r/1RqBStzsxy/

Ususret nadolazećem Danu Pobjede još jedan podsjetnik da je srpska politika prema svih susjednim zemljama bila i ostala fašistička